Moj internet dnevnik
Borgman's Cube Nexus
Blog
utorak, kolovoz 18, 2009

Prvi su oni koje treba svaki dan podsjetiti koju priču, danas pričaju! Znači, standardni konvertit dođe do stola, pogleda zid, vidi grb (a, ha  u 'ervackoj sam, crveno polje prvo nema slova "U", a 'ha Vlast!), onda križ (popipa HDZ-ovu knjižicu, u plastičnom uvezu, desna ruka lijevi džep) i sjeti se s kime je potpisan ugovor o vlasništvu (koji inače nema niti jedna zemlja na svijetu osim RH). Naravno to je slučaj javne ustanove.
Drugi su oni koji su svjesni svojih grijeha. Naučili su na ispovjedi kako se i za najstrašnije stvari može dobiti 9 'očenaša i zdravomarija, i blagi ukor (blagost proporcionalna donaciji), pa preventivno, jer znaju "kako su obični ljudi" planiraju zgriješiti (najprofitabilnije moguće), unaprijed se osiguravaju. Kažu Bog je oko nas!
Treći su oni koji se boje tuđe sumnje. Kod njih se na zidu diči pozlaćena varijanta, najskuplja, unikatna izrada sa potpisom.
Četvrti su dušebrižnici. Oni koji pogode cijenu sa "sakralnim trgovinama" (samo po sebi u kontradikciji, nije li ono Isus rekao nešto o trgovcima, božjem hramu i biču?!!)), pa se njihova verzija vjere kužno proširi sve do zadnjeg pisoara u objektu za kojega su zaduženi.
Nisam spomenuo ni ateiste, ni agnostike ni pingvine, a ni pripadnike ostalih vjera i rasa! Zašto?
Naš, državno-ljudski problem nije u 90% izmišljenih katolika (koji stvarno ne razumiju niti jednu od 10 zapovjedi), nego u 70% suvišnih javnih službenika koji radi nemara i nereda izmišljaju raznorazno premetanje papira u računalno-uređenoj državi, pokušavajući pronaći opravdanje za barem 15 minuta efektivnog rada dnevno.
Problem je u Crkvi koja je potpisala ugovore sa Državom kojima se Država obvezala plaćati Duhovne radnike, bez poreza i pristojbi, a kao što svaka životinja to radi, i Crkva "označi teritorij" slikom svoga šefa koji je prije 2000 godina pogubljen. Pa sad vidite što se dogodi sa firmom kada šef ode, a preuzmu aparatčici!
Problem je u ljudima koji su od "ne talasaj" napravili filozofiju!
Rješenje, ma kakvo bilo, mora obuhvatiti sve ove probleme, a onda nikome neće smetati "pilot projekt" Mesića u kojemu "pipa bilo" za svoju funkciju "Mesije nove ljevice" :-))
borgman-nexus @ 08:57 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
srijeda, svibanj 20, 2009

Splitu se dogodio Gotham. Dobili smo izbor između «prvog pendreka Hrvatske» u daljem tekstu Batmana, i Jokera (moram li opisivati tko je to?).

Batman egzistira u politici još od «prošlog sustava» kada je kao omladinski aktivist odradio «Mirodrom», vodio izviđače… i pri prelasku u novu Državu, Sustav i Vrijednosti, postao dragovoljac, u Policiji… U doba kada je trebalo imati «muda» imao ih je (91.-e se baš i nije znalo tko će pobijediti)… tu je sličan piscu ovoga teksta.

«Desnima» smeta što je «lovio generale», ali pri tome zaboravljaju kako mu je to bio i posao! Uostalom, generale su ulovili i izručili upravo oni koji su sada na Vlasti.

Malo mu se toga može «napakirati», tako da za njega ne može biti vezana riječ «kontroverzni». Sigurno nije superpozitivac, skoro kao Batman iz onog filmskog Gothama.

S druge strane «kontroverzni» Joker. Čovjek koji između Prilike i Moralnosti, bira Priliku. Osoba koja ne prepoznaju «sukob interesa» čak i kada mu ga objasne, i koji smatra kako je vođenje 1900 godina  starog grada, «isto kao vođenje firme»!!

Čovjek koji je «pripametan», koji će «naučiti engleski u jedna dan», koji će «dovesti poduzetnike ako postane gradonačelnik», koji će sa plaćama svojih uposlenika «riješiti stambeno pitanje i ukinuti podstanarstvo», koji uporno na novinarska pitanja o porijeklu svojega «prvog milijuna» odgovara «To me nemojte pitat'».

Možda bi ga trebali pitati kako se to dogodilo da u njegovoj firmi nema pripadnika sindikata, i što se događa uposlenicima kada se Sindikat nađe na dnevnom redu.

Joker glavom i bradom. Kontroverzni poduzetnik!

U nekom drugom gradu, njegovi bi pokušaji ostali kratkoga daha. U Gothamu, jednostavno Vrijeme teče drugačije.

Čudan je to grad Gotham. Boluje od amnezije teške 18 godina, a sjeća se prošlosti stare 50 – 60 godina. Kolektivno amnestirao sve «poduzetnike», pljačkaše, otimače i ubojice.

Gotham, grad ljudi  mučnog  preživljavanja, i pijanim snom o «lakoj lovi» koja je tu, odmah preko puta, u Kladionici, u Kafiću, u Djedovini (koju treba prodati)… u svemu osim u vještini i snazi ruku i mozga.

U takvom gradu, gdje su političari usidreni na državnoj plaći (nezaobilazni na listama), i gdje nema nikoga tko bi pročistio otpad koji se nataložio u strankama… Jokeri imaju priliku!

Nije važno znanje, prezentacija, elokvencija i šarm… važno je trabunjanje (slično kafanskom), nedorađene ideje koje dobro zvuče, a vrijeđaju zdrav razum…

Joker u ovom gradu podsjeća na narodnjak, «pevaljku», pijanu plesačicu po stolovima, koja kada je zaustave radi prebrze vožnje dobaci policajcima 2000 Kn i nastavi istom brzinom (cijeli članak u Slobodnoj).

Možda Gotham ljudovi misle kako je potpuno svejedno je li njihov «Big Boss» Joker ili Batman? Pravdaju Jokera, jer je on poduzetan (namjerno zaborave «kontroverzni», ili zapravo ne razumiju što ta riječ znači?)

1900 godina stare zidine trebaju doći pod Vlast čovjeka koji je u Zagrebu srušio njihovu starinu i rekao «Pa nisam znao kako je toliko stara. Stara je pa se srušila!»

Što će se srušiti kada odluči napraviti parkiralište za neki novi hotel, podzemno parkiralište, ispod splitskih Prokurativa??

Batmane, navuci kostim. Znak je na nebu. I požuri prije nego pingvini krenu na svoj pohod iz kanalizacije…

 

borgman-nexus @ 08:43 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, travanj 29, 2009

Ostaviti ću Crotanic uzbibanom moru, morskoj bolesti i skrivenim pukotinama ledenog korita. Pomorci od davnina, svjesni kako od Vođa nikada nisu dobili niti korisnog savjeta, stanovnici ledenog potpalublja samostalno i spretno  održavaju ledenu ljusku. Ponosni i prkosni optimizam se ipak suprostavljao Prirodi, njenoj toploj morskoj struji, kojom ih je u uništenje vodio Veliki Vođa.

Odabrani su znali tajnu o neminovnoj sudbini, slabim pogonskim strojevima, slaboj kvaliteti leda, pa su požrtvovno uzimali zalihe goriva i hrane , spremajući se ponuditi svoj odlazak kao doprinos smanjenju tereta.

Ostaviti ću putnike u njihovom sljepilu i neznanju jer je moje Borgovsko biće osjetilo Zov.

Zov Izbora.

 

Moj Alias, Borgman, kojemu je u ovom trenutku isključena ljudskost, piše ove redove. Rekao bih, Borgovski, kako je u ovom slijepom modu najsličniji prosječnom biraču.

Njegovo je ime na biračkom popisu već godinama. Prstenovali su ga JMBG-om, a nedavno i OIMB-om. Bez njegovog znanja su njegove podatke dali Vladama Velikih, razdijelili ih tko zna kome, podijelili njegovu osobnost sa neznancima i njihovim računalima.

Za Čovjeka nije ni pretjerano sposoban. Ima i bržih i jačih i pametnijih. Nagriza ga Zub Vremena, koči nekada pokretljive zglobove, a i naslage sala sve su veće.

Čemu ova priča?

Zašto je jedan Borg, koji s lakoćom asimilira i najsposobnije pripadnike njegove vrste, zapeo baš u tom skučenom i nemoćnom tijelu. Slučajno i «ne znam» bili bi odgovori. I što sada?

 Prepustiti se žaljenju… ili pokušati nešto?

Zov izbora? Pravi trenutak?

Čak i sa isključenim nadzornim sustavom, podataka mi je i previše o «kandidatima». Veseli neki ljudi. Iskaču sa naslovnica, duplerica, i zadnjih stranica, razmeću se sloganima koje nisu sami smislili, i poslušno koračaju ispred svojih lutkara.

Nemojte sada meni Borgu pričati kako lutkara nema! Moj Alias bi možda i prihvatio kako iza nekih nema nikoga, ali meni, nadmoćnoj strojnoj inteligenciji, malo je teže lagati.

Lutkari postoje. Otkriti ću Vam tajnu. Iza najnekulturnije seljačine sa liste stoje oni koji su u kabini Crotanica. Isti su i iza prividno kulturnog starog-novog sportaša. Pozadinski igrači su i iza glasa koji svakoga dana pita ribare i nudi promjene….

Nekoliko puta su me Borgmanove noge odnijele na mjesta gdje su Lutkari povlačili konce svojih Lutaka, i sa zanimanjem sam promatrao kako se odeblji ljudi, premazani svim mastima, trzaju i prebacuju s noge na nogu, nesposobni čak i za najmanji otpor.

Resistance is futile? Ne, ja nisam taj Lutkar. Nažalost.

Čudna su pravila ove zemlje. Već godinama isti cirkus gdje glasači biraju između sjena prošlosti. Sadašnjost se zanemaruje i zaboravlja. Logika ne postoji. Statistike se kroje po potrebi. Uspjesi i gubici se zbrajaju, množe bojama, a dijele po varijabilnim ključevima podobnosti. Ljudi ove zemlje u većini glasaju Protiv, a ne Za. Emocije. Rumeni obrazi i sjajne oči izgubljene u prodanoj magli i besplatnom vinu.

Treba li biti tako?

Ne! Ne mora. Nije istina kako su svi isti, pa makar im samo Lutkari bili različiti. Možda su strune malo slabije nategnute, možda su Lutke tvrđe građe i boljeg materijala.

Možda. Čak i ja Borg se nadam. Želim dobrog, ali ne i beskrajno jakog neprijatelja. Želim istraživati, zaviriti ispod svake stijene i zadovoljiti svoju Glad za Znanjem.

Prije svega želim Preživjeti.

Što me spetljanog u ovom slabom Borgmanovom tijelu užasava.

On mora, a ne ja, boriti se protiv svojih sablasti i duhova. Mora odabrati između jednako loših. Mora razmišljati po intuiciji, nesposoban za potpuno ispravno odlučivanje.

Mora misliti na sutra, za sebe i mene. Za ljude oko sebe.

Mora izabrati ispravno…

Budi se…

Opet se raspisao ovaj moj Borg. Nema u tom Nexusu vjere u ljude. Možda ga je i strah toliko da će zategnuti svoje strune, pokušati me pretvoriti u svoju Lutku….

Ali meni ostaje «Nos i Nada». Snažno oružje malog birača.

Želja za eksperimentom i hrabrost da prihvatim posljedice.

Sposobnost zaokruživanja Lutke, čije Lutkare možda i poznajem malo bolje.

Ili, možda dam glas Lutki! Sviđa mi se kako trza rukama…

Znam kako neću glas dati nikome tko ne cijeni starost ovog grada koji nas eonima trpi. Niti sportašima koji svoju mirovinu traže na krivim mjestima pri tome mijenjajući stranu i stranku kako zapuše. Ni slučajno ni Poduzetnicima čiji je kapital nastao naglo, oprobanom Vještinom koja se bilo gdje u svijetu naziva krađom…

Oni otpadaju…

 

borgman-nexus @ 16:58 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
ponedjeljak, ožujak 30, 2009

-         Uh, kao u Zagrebu. Magla!- požali se Veliki Upravljač samome sebi, uporno pokušavajući otkriti koliko je sati, na ruci prekrivenoj mjeračima vremena. Lako je bilo izgubiti pojam koliko je dugo za ovim kormilom, i po prvi put, nije imao nijednoga krivca za loš odabir puta. Odgovornost, riječ koje se plašio, bila je samo njegova!

-         Nije zaludu za Hrvate rečeno kako su kao Guske u Magli….-

-         A u magli je i lakše jamiti!- doda krupna pojava i nasloni se na Upravljačevu fotelju.

-         Znaš li da su nam jučer ameri ugasili GPS, radi neplaćanja pretplate, i radi smanjenja naše «geostrateške vrijednosti»…-

-         Užas jedan, a naši radari?-

-         Nisu dopustili uzimanje novih, pa smo demontirali one NATO radare sa obale…-

-         Gospodine, pa ti radari nisu radili… kako ste mogli?-

-         Nužda, bivši moj ministre, nisam mogao vjerovati koliko malo ti Europljani cijene naše građane kada smo ih odveli u dužničko roblje…. Znaš, onaj dan kada sam saznao, da je radi inflacije dužnika, naše roblje izgubilo na vrijednosti…srce mi se steglo… baš su majmuni ti ispod palube, i sada…eto idemo s njima, u tu Mikroneziju, a pojma nemam kuda idemo…-

-         Uh, osjetio sam inspiraciju za jedan dobar govor. Perjanica kršćanstva, u magli pronalazi ispravan put i dolazi na otok kojega će preobratiti u Raj na Zemlji!-, ruka Upravljača, nimalo nježno udari ga po glavi.

-         Glupane, u tome je toliko revolucionarnoga da bi nas moglo glave koštati. Gdje je tu Vanjski Neprijatelj, Unutrašnji neprijatelj, Srbi, Ustaše, Partizani, Komunisti, Bivša Vlast, Oporba, Naslijeđeni dugovi….-

-         Oprostite Upravljaču, neću više…joj to boli..- jaukne bivši ministar trljajući bolno uho.Veliki Upravljač Perjanice Kršćanstva opet okrene pogled prema neprozirnoj magli, i smireno spusti ruke puštajući kormilo. Kotač kormila se polako okrene udesno.

-         Kapetane, to je znamenje-, doda krupna pojava,- kormilo skreće udesno!-

-         Mislim prije da je to problem u firmi koja je napravila kormilo (Jure&Boban-kormila d.o.o), - progunđa Upravljač, gledajući maglu. Obuzela ga zlovolja. Prošle godine je u ovo doba bio u čekaonici Nekoga Važnoga, i slušao najavu sekretarice

-         Predsjedniče, u hodniku je Upravljač, one male zemlje, samo da nađem bilješku, one …

-         Nije važno. Ostavi ga neka čeka. Ionako samo traži nove kredite…-, da, nakon toga se osjećao malo neugodno, ali je večera sa nekim «poslovnim ljudima» bila pun pogodak. Nesvjesno pomiluje najniži mjerač vremena optočen rubinima. Unikat.

-         Ovdje je lista vaših obaveza, gospodine…- nesvjesno trljajući još uvijek bolno uho, donedavni ministar pruži list papira.

-         Govor, domjenak sa rođakom, domjenak sa bratom, večera … tko je ovo na večeri, koga ste mi doveli?-

-         Gospodine, nismo ga doveli, došao je sam. Vidite ono malo crveno svjetlo ispred, znate, vezani smo konopcem s njima, oni nas vode… pošto naša oprema ne radi!-

-         Vidiš, to je tema za govor. Imamo prijatelje koji nas vode kroz maglu! A tko je na večeri?-

-         Znate, khmm,- bivši ministar se nakašlje gutajući knedlu,- to je mornar koji nosi diplomatsku torbu. Nije niti časnik. Grub neki tip. Znate, rekao je «kako veću gomilu dupelizaca i neradnika koji glume stres nije nikada vidio» i kako mu se žuri predati diplomatsku torbu i otići na svoj brod.

-         I kako ste reagirali? Napisali diplomatsku notu? Demarš? -  Upravljača je zanimala sposobnost njegove kamarile.

-         Sve to! – i javili smo se njegovom nadređenom, a on je odgovorio da sve primjedbe damo mornaru! Kako mi je žao što su nam zabranili korištenje predajnika, pa bi objavili NAŠU verziju svih događaja!-

Ruka je opet bila brža od oka. Bivši ministar je zbunjeno opipavao lice na kojemu se vidio otisak cijelog dlana, u crvenoj boji naspram bijele kože.

-         Gotovo je s našim verzijama za vanjski svijet! Ja…mi smo dobili SLOBODU da se preselimo u netaknuti RAJ na Zemlji. Zauzvrat smo morali nešto i dati, osim svoje zemlje naravno! I dali smo, teško odricanje, krvavo potpisivanje, laganje do iznemoglosti, i nešto u čemu si ti, dragi moj ministre stručnjak…- , pauza za pojačavanje učinka riječi,- doveli su nas do ovog velebnog djela ljudskih ruku! Zar nisi ponosan?-

-         Gospodine, mislite na moje političke sposobnosti?- ministru je lice odjednom dobilo boju, a oči se zacaklile od ponosa.

-         Ne dragi moj,- Upravljačeva ruka je kao ruka slijepca opipavala ministrovo lice i naposlijetku bradu,- tvoja najveća snaga i vrlina je bila u vještini lijepog izgleda. Sigurno si bio najljepši fikus kojega je ova zemlja ikada imala. Nego, uvedi tog mornara, a na večeru pozovi ljude iz Stranke.- iako Veliki Upravljač, osjećao je potrebu za riječima potpore u neograničenim količinama. Čak se i nadao nekom novom hvalospjevu.

Bez riječi, političar fikus se izgubi kroz vrata kabine.

-         Da nisi bio malo prestrog prema malome?- upita krupni lik koji se nije uključivao u razgovor.

-         Bolje mu je dobiti ime fikus, nego ono koje zaslužuje!- mračno odgovori Upravljač.

-         A i ti si čudan, pa mali je radio točno što si mu rekao-

-         U tome je i problem. Radi njegovog ponavljanja mojih riječi, Ja sam, a ne on, ispadao lažljivac. To mu ne mogu oprostiti…-

Fikus, (oprostite ministar) pojavi se na vratima, a crni mornar prođe pored njega i stane mirno ispred Upravljača.

-         Pošta za Vas- kaže hladno, i skine lančić sa vrata na kojemu se nalazila mala kartica. Provuče karticu kroz jedva vidljiv prorez, a onda Upravljač utipka svoj kod na tipkovnici u kabini.

Kuverta. Od recikliranog papira. Malo vlažna. Upravljač otvori, i sumnjičavo pogleda oko sebe.

Na prvom listu je velikim slovima pisalo:

 

Povjerljivo! (For your eyes only!)

 

Ovaj dokument sadrži   Vaše mišljenje o svim bitnim stvarima… za period od… do…

Nauči napamet i obrati pažnju na naglasak upotrijebljenih riječi!

Upotrebu mišljenja ćemo stalno pratiti…neposluh se kažnjava Smrću!

borgman-nexus @ 07:42 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, ožujak 23, 2009

(Zahvaljujem blogeru "gologuzanu"   na inspiraciji)


Sami su sebe darivali, pozdravljajući povučene poteze, kitili se medaljama i ordenima, ponekad skupim mjeračima vremena i umjetninama, da bi naposlijetku, zbijeni u kapetanskoj kabini Crotanica, vodili osiromašene bezemljaše, do nove zemlje Kanaan. Velebni Crotanic, brod iz snova, polako se vukao prema cilju smještenom u Mikroneziji, otoku, na kojemu je povučen tlocrt, Novog Novog Zagreba.

 

Vizionari bez granica su u nedostatku tako prizemnih ideja, kao što je upravljanje ekonomijom jedne male zemlje, ili korištenja njenih bogatstava, a iz svojih duboko moralnih pobuda, sve rasprodali.

Visoka znanja magisterija i doktorata iz ekonomije, zarađena napornom kupovinom, upotrijebljena su za rasprodaju svega što nije bilo njihovo. Kupci, oduševljeni prilikom, nisu pokazivali svoje zadovoljstvo, što je Vođe ostavljalo uplašenima, u stalnoj potrebi služenja vlastitom narodu.

Narod zbunjen naglim prilivom materijalnog bogatstva, nije ni postavljao pitanja. Privid boljeg života i nova sloboda bili su dovoljni za «zlatno tele», a Vođe su tu iluziju, kao vješti opsjenari, pojačavali nebulozama o «posebnosti», «izabranom narodu» i «tisućljetnoj tradiciji i korijenima». Naposlijetku, ostajući doslovno bez zemlje pod nogama, projekt «Crotanic» postao je nužnost. Jedino rješenje. Ledeni brod za pakao vječnog iseljenja.

 

Povijest Crotanica, posljednjeg broda sagrađenog na Hrvatskim navozima, započela je spoznajom o… rasprodanosti. Grčevito povlačeći trećerazredne birokrate MMF-a i S. Banke za rukav, a stavljajući u zalog posljednjih stotinjak neprodanih otoka, dobiven je kredit za izgradnju tog jedinstvenog djela ljudskih ruku. Matični brod. Crotanic. Div. Građen na sredini Jadranskog mora, u Talijanskom ZERP-u, plašio je bliske susjede svojom veličinom i blizinom. Možda je to razlog zašto je stalno bio okružen fregatama i razaračima te prijateljske nam zemlje, koja je već nekoliko puta u svojoj prošlosti, vojno pomagala, razvoju napredne misli i demokracije, po njihovom shvaćanju. Pred njihovim očima nastajao je div čije su bokove činile ploče od najkvalitetnije zaleđene i komprimirane, Hrvatske Magle. Sustav hlađenja je dostignuće vrijedno divljenja, jer je u unutrašnjosti podignuto nekoliko velebnih mostova koji su završavali u oplati, i samim svojim postojanjem, privlačili buru, osiguravajući trajnu zaleđenost ledene školjke broda.

Bilo bi naivno i pomisliti kako su Upravljači zaboravili ponuditi resurs proizvodnje Hrvatske Magle. Na njihovu žalost, kupci nisu bili zainteresirani, pa se neuspjeh u tim pregovorima često prebacivao na unutarnje neprijatelje, koji su zlonamjerno strancima dostavili rezultate pretvorbe. Ti papiri su pokazivali kako je «perpetum mobile» Hrvatske Magle, ipak, samo običan stroj kojemu je nužan stalni dotok svježeg kapitala. Često je stanovnike kapetanske kabine zbunjivao i odgovor, kako tvorce takvih dijela treba smjestiti u ustanove sa čvrstim rešetkama, jer su «njihove ideje daleko ispred svoga vremena, čak toliko daleko, da nisu zakonski utemeljene».

Tek par mjeseci prije isplovljenja, na skoro završeni Matični brod Crotanic, remorkerom Split, došao je kurir iz Italije, sa diplomatskom notom. Radi stalnog rada sustava hlađenja (kodno ime «BURA»), došlo je do promjene temperature Jadranskog mora za 0,01 C, pa su Vlasti uzbunjene tom pojavom zatražile hitno isplovljenje. Diplomatska nota popraćena je niskim preletom zrakoplova, i počasnom salvom raketa koje su pale u nezgodnoj blizini krme. Radnici na održavanju, zabilježili su otapanje jedne zaleđene ploče. Spretni Vođe, nakon toga, snažnom primjenom tehnologije, Hrvatske Demagogije, saniraju štetu, i ubrzaju ukrcaj bezemljaša.

Tajni ugovor koji je imao jednu stranicu ispisanu većim fontom, a dvadesetak najsitnijom kaligrafijom, podrazumijevao je odlazak u miru, i ostavljanje nekretnina u prirodnom stanju. U tu svrhu je ponuđena, i naravno prihvaćena prisutnost mirovnih snaga koje su svojim djelovanjem pomagale u dragovoljnom egzodusu. Pojedinačne primjere nepoštivanja sporazuma između Upravljača i Kupaca,  mirovne snage su smirivale upotrebom, svih i nedozvoljenih i dozvoljenih sredstava, jer se ugovor, eto, mora doslovno poštivati.

Stanovnici te male zemlje koji su mogli podnijeti udare bure po palubi, zbunjeno su gledali ispraćaj cijele mornarice Jadrana, koja je u savršenoj brazdi pratila Crotanic, na njegovom prvom i posljednjem putovanju. Poruka zapovjednog broda :- Idite, i sa srećom. U slučaju povratka ćemo upotrijebiti mjere odvraćanja!-, u vatrenom govoru Upravljača, svojoj Mladeži, protumačena je kao poruka «koja treba dati snagu u ovim teškim trenucima, i usmjeriti nas na rješavanje svih problema…»

Crotanic je bio i ostao čudan brod. Njegov hladni pogon, i toplo okolno more, gotovo cijelo vrijeme držali su ga u magli. Rekli bi promatrači kako mu gradivne tvari nije nedostajalo, ali je to cijelo vrijeme predstavljalo problem za navigaciju. Strojevi marke «Hrvatska Izvozna Privreda», su bili nejaki za takav brod, pa se i pored neopisive veličine koja je ispunjavala srca, svako, i najmanje zibanje okolnog mora, pretvaralo u mučno i neprekidno ljuljanje u utrobi. Zato nije bilo čudno što je većina ljudi u utrobi tog kolosa stalno patila od morske bolesti, optimistično nazvane, «Turistički sindrom». Jedini lijek kojega su sadržavale brodske ljekarne, bili su Vođini govori o nekim dalekim i ponosnim (boljim?) vremenima, koji su trajnu mučninu pretvarali u još trajniji proljev.

Jedino što je veselilo putnike ovog diva bila je stalna pratnja mornarica zemalja pored kojih su prolazili. Talijani su ih ispratili fregatama, nekulturno uperivši cijevi prema palubi sa Upravljačima. Albanci su prosto zujali oko tog broda u svojim sitnim topovnjačama, sa mlaznim motorima montiranima na palubi. Oku najugodnija je bila slika prolaska pored Libije čijih je trinaest patrolnih brodova (koje su Upravljači prije desetak godina, velikodušno dali na izradu, Francuzima), u brazdi, nosilo poruku ispisanu na potpuno nerazumljivom pismu. Samo neki «Euroskeptici» su tvrdili kako je prijevod te nečitljive poruke bio « Što prodaš, više nemaš!».

borgman-nexus @ 08:20 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
četvrtak, prosinac 25, 2008
U ovo mirno blagdansko jutro, trećeg najkraćeg dana u godini, najprije, svima koji me čitaju želim

ZDRAVE, ZALJUBLJENE I SRETNE BLAGDANE

a kako ne bih previše odstupio od svojih uvjerenja, pogledajte jedan sagijev post
koji na svoj način govori i o mom mišljenju.
Zanima me samo, tko je bila prva individua, koja je nepravdu opravdala, na način koji je Ratnika odveo "na tamnu stranu"!
borgman-nexus @ 08:35 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
srijeda, studeni 26, 2008

Ova me tema gnjavi danima, ne radi toga što mislim kako mogu išta promijeniti u odnosu Vlasti i Ljudi, nego više onako, Istine radi.

Najprije, za one koji nemaju morske soli u žilama, Škver je dalmatinski naziv za Brodogradilište. Je li možda korijen riječi «Škver» u «Škvara» (pravi kut, kutnik, šablona) to ne znam.

Neka ipak bude Škver, sa velikim slovom, jer je to ime jednog «živog bića».

Tvore ga ljudi, strojevi, hale, zemlja, sve posloženo prema stvorilačkim vještinama.

Zašto Istina? Zašto Škver? Zašto sada?

Naša zemlja se uporno gura u EU (+NATO), pokušavajući od siromašne ali «suverene» zemlje postati tuđi prirepak. Vlast u tome vidi svoju priliku da dobije mjesta u EU parlamentu, prebaci svu odgovornost za ekonomske neuspjehe na novostečenu maćehu, i u biti zacementira svu nepravdu koja je u temeljima države.

EU, ma što god govorili o njoj na vijestima, ima subvencioniranu i PLANSKU privredu, sa strogim kvotama, koje će više gušiti nego dopuštati «razvoj».

Ta ista EU je od svojih članica tražila sufinanciranje poljuljane burze, prema njihovoj snazi i mogućnostima, prebacujući tuđu, globalnu glad za profitom, na grbaču radnika, i konačno, vanjskog duga.

Naravno, u takvoj PLANSKOJ PRIVREDI, očito nema baš mjesta za nekakvu brodogradnju, kod nekakvog prirepka (zemlja od 4,5 mil. stanovnika je njima – predgrađe), jer ta brodogradnja predstavlja stalni pritisak na banke vezan za proizvodnju. Rizik! Već je previše rizika uzimati novu članicu (prirepak) sa nepoznatim problemima, pa bi još trebali sufinancirati i njihovu proizvodnju, A SAMI SMO JE SEBI UKIDALI (EU brodogradnja je na izdisaju)! Naravno, sve je to nastalo prelaskom na plansku privredu i kvotiran izvoz i uvoz.

Možda griješim, pa znalci iz te stare «gospođe» (EU), ZNAJU što dobivaju, i koliko to plaćaju, pa im brodogradnja predstavlja stvarno dodatni teret. U tom slučaju jedino što vrijedi za Vlast je kako je upravo dosljedna u laganju! Jedino u tome.

 

Jer Škver je prošao čudnovat put od 90-e do danas.

-         u njemu je nastala jedna Brigada Hrvatske Vojske

-         proizvodili su se dijelovi za naoružanje, minobacači, oklopni transporteri

-         plaćali su se ljudi koji nisu radili nego ratovali (a i oni drugi)

-         plaćale su se stranačke večere, doniralo se, «izlazilo u susret»

-         «udomljavali» su se stranački doglavnici, onako vojnički, dekretom

ovo je Škver POKLONIO svojoj Državi. Radnici su zdušno, bez puno prigovaranja prihvatili promjenu režima (vlasti), uređenja (prešli u kapitalizam) i pljeskali. Ništa se nije promijenilo. Do jučer Partija, sada Zajednica, ista razmišljanja, želje, sposobnosti i volja.

Dekret je i dalje ono glavno…. Do prvog restruktuiranja!

Nisu primijetili kako nema više «Država Majka». Upravljanje, elan, politička podobnost je ostala ista, ali BANKE su promijenile Vlasnike. Kapitalizam zbraja i oduzima. Strojeve ne zanima na čiji je stranački skup potrošen novac!

Škver NE VALJA! Gubici! Problemi! Ne završavaju se brodovi! Penali! Naravno nitko ne pita gdje je nestala vrijednost materijala i radnih sati u RATU koji nikada nije proglašen. Podrazumijeva se naravno NEKAŽNJENA PLJAČKA, ali se pri tome očekuje od krave da ostane na životu i bude i dalje sisana!

U niti jednom trenutku neću braniti radnike škvera (koji ionako od nikoga nisu niti imali primjer kako se dalje «ovako» ne smije, oni su krali na malo, a šefovi, nisu morali krasti! Politički postavljeni šef potpisuje što god zaželi, predstavi čisti promašaj kao isplativu gradnju, dobije pljeskanje po ramenu i managersku plaću, a kada, ako bude još uvijek tu, kada brod «proguta i zaradu i penale i kredit», najgore što mu se može dogoditi je NIŠTA! Uradio je sve prema volji STRUKTURA, u «najboljoj volji» (prema komu?), i ide dalje. On ide, a Škver ostaje, još dublje u rupi, sa potpisanim lošim ugovorima, i dalje sisan od svih.

Došlo je do prve «privatizacije»! «Socijalistički mastodont» se riješio svih «radionica» koje su se mogle odvojiti, prvi val radnika je otišao u mirovinu (još jedan imbecilan potez države, slanje radno sposobnih u mirovinu, kao da su željeli što jaču «sivu» ekonomiju).

Otvorene su kooperacije, NAJSPOSOBNIJI su pronašli zaposlenje, naravno uvjereni kako će njihova «krava» i dalje davati mlijeko za plaću i poslove (koje sada neće morati dijeliti sa «gubitašima»). Nitko ne shvaća kako su smanjivanjem mase ljudi postali manje bitni ovoj Državi i Vlasti. Priča se o «sanaciji» pa se PDV i troškovi, nabijeni po dekretu (nikada se nije prikazalo koliki su!), po prvi put «opraštaju»… «Opraštaju» u doba hipoteka, i hipotečnih kredita kojima se pokrivaju «rupe»… kakav faks helizim, ovo je pravo pranje novca. Zadužiš nekoga s kime upravljaš, i onda njegovom imovinom jamčiš za kredit koji koristiš!

Opet neko vrijeme preživljavanja, «sisanja», polaganog mučenja sa garancijama države, ne odobravanjem gradnji nepoželjnima… niste to znali, zaboravili možda.

Jedan od manjih Škverova je dobio gradnju 13 patrolnih brodova za Libiju! Vojnih brodova. Odjednom tu je veleposlanik najmoćnije države na svijetu koji naglasi kako nema NATO-a, ako se budu gradili ti brodovi. Naša Vlast se ODMAH naguzi, sa osmjehom, odbije već dogovorenu gradnju, a Francuzi je odrade. Naravno. Ne leži lova na putu, treba je uzeti… i od malih, ako treba L

Na kraju, sprema se eutanazija! Iako škverani rade i bore se, svedeni su na beznačajan broj, unutar jedne tvrtke. Čeka ih sudbina Diokoma. Njihovi navozi će postati zemlja za gradnju, cijela postrojenja će dobiti za male novce «uglednici i privrednici» kojima je Škver glavna konkurencija, Mastodont koji je spao na Slona, prodati će se za vrijednost svojih kljova. Ostatak će razgrabiti splitske gradske i ine hijene.

Vlast u tome ima odličnu ulogu. Nije znala upravljati (nije niti željela, jer tržišna logika govori o uništavanju konkurencije, a ne o njenom jačanju, plati i uništi je dobra taktika), i nestankom Škvera ostvaruje se u potpunosti «priguženje» EU.

Uništava se posljednja tehnološka grana, koja u sebi ima proizvodnju. Gasi se proizvodnja brodske elektronike i motora. Ostaju «usluge». Turizam i poljoprivreda. Trgovina.

Ostaje rasprodana i betonirana Lijepa Naša, slobodna od svih velikih «stvorova», nespremna za vlastitu obranu, ponizna i bezuba.

U samo dvadesetak godina. Veliki uspjeh. Svaka čast!

borgman-nexus @ 17:55 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
utorak, listopad 7, 2008

Na kraju, kako to već učene glave kažu, rat je opcija kada diplomacija zakaže.

Imate okupiranu zemlju. Okupatora. Vlast koja je postavljena «demokratskim» putem.

Okupator održava privid kako je okupacija prihvaćena. Štrajkovi i demonstracije su dozvoljeni, ali uvijek, nekim čudom, racije pokupe predvodnike, a dozvole okupljanja izdane od policajaca određuju neka mjesta koja nitko ne vidi, osim kamera nadzora.

Škole započinju rad. Ekonomija ubrzanim korakom «lovi priliku». Okupator naravno, «dobroćudno» gura ponovno oživljavanje ekonomije, ne iz ljubavi prema domicilima, nego iz čiste ekonomske računice. Nova kolonija, ako je već mirna, što prije treba biti ekonomski samodostatna, a i što bolje mjesto za ulaganje svog kapitala.

Pričamo dakle o zemljama koje imaju manji broj stanovnika od napadača, i o ratu koji je prvenstveno vođen radi ekonomskih a ne vjerskih pitanja.

Asimilacija, i potpuno priznavanje vlasti je moguće u jednoj generaciji. Svakim danom više, bilo kakva pobuna ima manje smisla. Sve veći broj stanovnika će tiho podnositi svaki zulum koji je prvenstveno ekonomske prirode.

«Moglo je i gore» - najčešći komentar. Rezignacija i pasivni otpor. To je sve? Ili možda i nije?

Posljednja, a za neke i prva varijanta otpora je onaj oružani.

Primjeri iz ne tako davne prošlosti, nam govore, kako je takav vid otpora, sve ono što okupatora može natjerati na odstupanje.

Kako to u stvarnosti izgleda?

Najčišći oblik je :- napad na vojnike.

Najčišći je jer su ciljevi iznimno precizno određeni, vojni, označeni uniformom, zvanjem, oznakom, jezikom... vojnika u odori ne možete ne zamijetiti.

Malo manje čist «posao» je :- napad na logističku potporu (zgrade, vozila, logističare).

Okupator je svjestan kako on odrađuje okupaciju. Kako bi se osigurao, ekonomiju osvojenog područja će reorganizirati kako bi njegove oružane snage bile okosnica sustava.

Zgrade, vozila, svi niži poslovi biti će dodijeljeni LOKALNIM ljudima, koji će priliku za osiguranje preživljavanja prihvatiti zdušno. Ista politika se koristi kod dolaska humanitarnih organizacija na «neprijateljski» teren gdje su plaće uposlenika oko tri puta veće od lokalnih. Napad na takve ciljeve ima dva rezultata. Logistički, gdje smanjujete logistički potencijal neprijatelja, ali i ljudski, gdje većinu žrtava čini lokalno stanovništvo.

Ima onih koji će reći –«Tako im i treba, kolaboracionističke svinje», ali, s tim se ne bih baš složio. Filozofija gladnog želuca je jača od politike, i često je jedina politika koja zanima gladnoga!

Najmanje «čist» posao je napad na policajce, policijsko osoblje, novouspostavljenu vlast.

Tu su žrtve pretežito civili, pripadnici vašeg, okupiranog naroda, i trenutno na suprotnoj strani. Njih se napada i najžešće, jer su zapravo oličenje svega onoga što «borac za slobodu» mrzi, a i napadi imaju posebnu poruku zastrašivanja svakoga tko «krene krivim putem».

Moj prijatelj Manga bi rekao, «Znači svaki otpor koji predlažeš nema smisla!»

 

Osnovni problem «branitelja» je defanziva. Vrijeme prelaska iz defanzive i odgovora na protivnikove korake mora biti što kraće!

Svaki izgubljeni sat i dan smanjuje «volju za otporom», omogućava sidrenje okupacijskih institucija, i omogućava tajnim službama sijanje klice razdora, čak i ako je nije bilo.

 

Drugi bitan faktor je odlučnost.

Odlučnost podrazumijeva spremnost na bratoubilački rat, građanski rat, ili rat unutar vlastitog naroda. Takva posvećenost cilju će biti prihvaćena od manjeg broja ljudi.

Treći je podrška. Podrška koju se može dobiti dok još postoje razaranja i dok je bol za izgubljenima velika. Pojavom sustavne ekonomije okupatora, odlučnost gubi bitku kontra obroka kruha svaki dan.

 

Cilj! Slijedeći poslovicu «Tisuću ljudi, tisuću čudi» nikada nećete moći imati cilj koji je jednak za sve. Treba ga formulirati dovoljno nisko, kako bi se mogao razglabati u pivnici, jednako kao i za stolom u bogatijoj kući. Treba biti svima jednako prihvatljiv.

Koliko god bilo teško treba isključiti bilo kakvu podjelu, osim one, okupator – vi!

I pored svega toga, čeka vas rat na dva fronta. Građanski, i onaj protiv okupatora!

Građanski, u kojima će se isti narod postaviti na obje strane. Jedni braneći svoje ideale, a drugi svoju logiku opstanka.

Okupator će taj pokolj gledati sa zanimanjem i tu i tamo «pomagati» jednoj ili drugoj strani, kako bi mržnja bila sveobuhvatnija. Tu vrijedi pravilo stjecanja «Rat je dobar za posao».

Za svakoga tko bi se prihvatio krvavog zadatka vrijedi kako iz te kupke neće izaći čist. To je Revolucija u svom najgorem obliku, i prvo što će neka nova vlast, ako bude ustrojena, nakon pobjede, napraviti... mora se riješiti onih koji su izvojevali tu pobjedu. Mora im suditi, ili jednostavnije rečeno ih mora «pojesti».

Zadnja, ali ne najmanje važna činjenica je da ma koliko «važan» cilj borbe bio, okupator će tu borbu uvijek proglasiti TERORIZMOM. Tu će riječ upotrebljavati i svaki «filozof preživljavanja» na drugoj strani. Svaki uhvaćeni će biti najstrože kažnjen, zastrašen i ispitan, i za zvjerstvo u zatvoru, «terorist» se nema kome žaliti. Ne štite ga nikakve konvencije o pravima. Zakoni su programirani kako bi onima koji uzimaju sebi za «pravo» uzimanje tuđeg života i stečevine, radi bilo kakvog cilja, sudili najstrožim normama.

I tu je na kraju pitanje «prava na borbu», kao pitanje svake majke koja ima svoju obitelj živom, i koja bi mogla radi nečijeg djelovanja ostati bez njih. Što sa kolateralnim žrtvama?

 

Meni najpoznatije «vojske», koje vode ovakvo ratovanje (urbano, gerilsko) su ETA i IRA.

Urbano-gerilsko ratovanje u uvjetima potpune ekonomske i vojne dominacije «osvajača».

Užas za civile, noćna mora za osvajače, pakao za ljude tih zemalja.

I pitanje koji cilj može biti vrijedan svega?

 

borgman-nexus @ 10:26 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
srijeda, rujan 24, 2008

Priča o tome što okupirani narod može napraviti uvijek se dijeli na dvije struje. Najveći dio ljudi, pored mogućnosti da opstanu, ili još više stradaju, odabrati će opstanak.

Nazovimo to pasivnijom politikom preživljavanja.

Druga struja, u pravilu malobrojnija, odabrati će aktivniju ulogu, a samo najekstremniji među njima, oružanu borbu.

Primjere za ovo možemo naći po svijetu, ali najpoznatiji su Sjeverna Irska, i Libanon.

Narodi, koji bi jedinstveni, vjerojatno mogli izboriti i najradikalnije ciljeve, svedeni su na nivo svakodnevne vijesti.

Zašto sam spomenuo ove dvije zemlje?

Glavni razlog je u tehničkom nivou, stupnju razvoja i ekonomskom stanju.

Sj. Irska ima trajni cilj spajanja sa ostatkom otoka, ali kao glavni problem (osim Britanaca) predstavljena je vjera. Time se dobio «veći front» i bolja baza za otpor, ali se s druge strane raširila lepeza različitosti u djelovanju.

Tehnički, radi se o zemlji koja je donekle razvijena, i čija je struktura ljudi daleko od «proletera i seljaka».

O Libanonu ćemo poslije. Oni su primjer krajnje raslojenosti, očito vrlo povezane sa ratom koji ima vjersku komponentu. Unatoč našim predrasudama, to je nekada bila bogata zemlja, sa ljudima koji su za te prostore predstavljali vrlo naprednu populaciju.

Obje zemlje imaju iznimno veliku dijasporu kojoj se može i «zahvaliti» preživljavanje borbe i nakon pada ekonomskog elementa. Možda niste primijetili, ali većina ratova do 70-ih je trajala do pet godina.

Nove doktrine su smanjile trajanje neprijateljstava u borbenim operacijama, jer tehnologija osigurava okupaciju, u relativno kratkom periodu, ali, podloga za «oružani otpor» do ekonomskog iscrpljenja i dalje zadržava svoju trajnost od par godina na okupiranom teritoriju, ili mnogo više, ako se ima posla i sa dijasporom i «ratnim porezima».

Prepustiti ću onima koji ovo čitaju da sami postave granice, koliko to zapravo dugo, MOŽE trajati. Broj je uvijek puno kraći od očekivanog!

 

Pasivne i polupasivne mjere otpora

 

Nisam sociolog, niti me sociologija u ovoj temi zanima, mada bez nje nema održive strategije.

Navesti ću samo osnovne metode, sa mojim viđenjem vrlina i mana.

 

Pasivnost – može biti jedan od načina borbe. Ne radite ništa, niti ono što od vas traži okupator, niti ono što traže pokretači otpora. Prednost je u tome da je to potpuno zakonita metoda, a mana jer ćete se morati prilagoditi novim uvjetima, ili jednostavno ekonomski propasti.

Segregacija – kod manjih zajednica nakon okupacije se javi efekt zatvaranja u rodovsku i nacionalnu (vjersku) skupinu. Slično kao Židovi (Irci, Kinezi, Italijani) u stranoj sredini. Skupina koja se množi unutar sebe, čuva jezik i kulturu, osniva ekonomsku neovisnost, uglavnom nižega tehnološkog nivoa. Metoda je neborbena, ali ima jednu veliku manu. Ukoliko već prije nije postojala u toj formi, treba graditi novi duh zajedništva, a  u naše doba globalnog putovanja i miješanja, sama ideja je osuđena na brzu degradaciju. Za mlade je povoljnija opcija iseljavanje (koje će okupator poticati), nego ostajanje u getoiziranoj sredini. Kultura i folklor, zajedno sa jezikom, predstavljaju samo kuriozitet u našem svijetu hot-dogova, a jedino što je vidljivi cilj je ponovno posjedovanje vlastite zemlje. Okupator se jako jednostavno bori protiv ovog oblika otpora sa segregacijskim zakonima, i  čeka asimilaciju kroz vremenski rok, ekonomijom i ljudskim potencijalom.

Javni skupovi i prosvjedi – čest i najuobičajeniji oblik otpora. Mobilizacija ljudi za cilj, davanje «svrhe» i vrijednosti. Podjela zaduženja. Organizacija samopomoći. U strukturi se takav sustav ne razlikuje mnogo od radničkog štrajka. Agresivniji će u toj masi tražiti pristalice. Napad na osvajački sustav korištenjem «njegovog» oružja. Organizacija sustava polusabotaža. Građanski neposluh izražen u nepodržavanju promjene dokumenata, novca, jezika, vjere…

Prednost je u legalitetu. Sve takve radnje se mogu obavljati javno, i većina naprednih zemalja ima institucije predviđene u svojim zakonima. Samo obavljanje radnje pogodno je za sve, od djece do umirovljenika, sredstva potrebna za taj tip borbe nisu prevelika (iako su ZNATNA), i kao najveći uzor može se uvijek navesti Indija, koja je takvom metodom izborila neovisnost. Pri tome svi zaboravljaju kako je Indija bila i ostala jako siromašna zemlja, čija je RELIGIJA u biti neborbena, i sa dugom tradicijom. Zapadnjak jednostavno nema takav mentalni sklop u kojemu je smrt samo prolazno stanje između dvije reinkarnacije.

Mane su jednako brojne kao i prednosti. Ovo je dugotrajan proces koji je više iscrpljujući za obranu nego za okupatora. Policijski sat, snimanja, infiltracija, špijunaža koštaju, ali plaćeni su nepostojećim novcem. Okupator ga može tiskati koliko mu treba, i koristiti ga kao dodatni ekonomski pritisak na masu.

Problem je i u tome što se cijelo vrijeme borite protiv pripadnika svoga naroda koji su u novoosnovanoj policiji i vojsci. Teško je očuvati i najmanji nivo tajnosti. Vođe pobune se lako identificiraju, prate i uhićuju, po potrebi ubijaju, iako je korisnije, kompromitiraju.

Vodeni topovi, gumeni meci, video nadzori, tehnologija, psi i konji, električne palice…sve su to vrlo efikasna oruđa za suzbijanje pobuna. Isprobano i isprobava se na svakoj utakmici visokog rizika!

Drugi ešalon je ekonomija, crna burza, inflacija, zdravstvena skrb. Većina država ima dovoljno obučene ljude u administraciji koji su sposobni za borbu protiv ovakvih oblika nemira, i dugoročno, pobjeđuju kroz asimilaciju. Pogotovo kada se radi o omjerima osvajač koji ima i desetke puta više stanovnika nego osvojeni!

Neborbene sabotaže – infiltracija novih organa vlasti, stalna opstrukcija, krivo vođenje, poticanje nezadovoljstva, korupcija među osvajačima. Metode se kopiraju od podzemlja koje je u tome vješto, najvećim se dijelom koristi novac, i rezultati se mogu donekle programirati na najbolji omjer uloženog i ostvarenog. U ovom obliku sudjeluje najmanji broj ljudi, ali je njihova opstrukcija znatna, a nevidljiva. Zahtijeva visoko motivirane i moralne pojedince kako «ne bi zastranili» i kompromise pretvorili u pobjedu suprotne strane. To je teško ostvarivo (ljudi su takvi), ali na kraće rokove, izvedivo.

Ove četiri metode su bile posložene po broju ljudi koji bi moguće djelovali u njima

 

Prije opisa borbenih metoda treba postaviti nekoliko uporišta.

borgman-nexus @ 16:49 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
nedjelja, rujan 14, 2008

Slijed većine okupacija, ugrubo, izgleda ovako.

Velika vojna sila najprije napada infrastrukturu. Ruše se mostovi, tvornice, vojni objekti. Onemogućava se kretanje vojske, i formiranje druge linije obrane. Zbija se prostor branitelja, kako bi bio što koncentriraniji u prostorima koji nisu nužni za osvajanje, kako bi «klinovi» u brzom prodoru mogli doći u nebranjenu pozadinu. Tehniku su zamislili i razvili Nijemci u drugom sv. ratu.

Tijekom napada, kako bi se suzbila motiviranost stanovnika za pružanje otpora, obavlja se «lomljenje volje za otporom». U drugom sv. ratu su to radile postrojbe za visokoleteća, strateška bombardiranja, kao i taktičko zrakoplovstvo sa svojim «sirenama». Većina tih bombardiranja i uništavanja popraćena su većim gubicima CIVILA, i u svakom normalnom sustavu bi bila osuđena kao DRŽAVNI TERORIZAM!

Pojam «Will to Resist» potječe iz tog doba.

U sadašnjosti je sustav još brutalniji. Razvijeno je još više oružja za zastrašivanje, iako visokoleteće bombardiranje i dalje igra značajnu ulogu. Sada je uz to i propaganda, djelovanje «humanitarnih» organizacija, subverzivne aktivnosti… zapravo sve što psiholozima rata padne na pamet, kako bi smanjili i onemogućili otpor, bilo to ekonomska, sociološka ili vojna metoda.

Usprkos većini razmišljanja, svaka metoda različita od vojne JE POŽELJNA! Sadašnji visokotehnološki osvajači imaju SKUPE vojnike. Ukoliko «mirotvorci» (od kojih su mnogi stvarno uvjereni u svoju misiju) uspiju svojim djelovanjem (koje je jeftino), sačuvati vojnu silu od borbi… njihovo slanje, opremanje, financiranje…je opravdano.

 

Dakle, većina obrambenih snaga je razbijena. Zapovjedništva su razorena. Osvajač pod manjim borbama ulazi u vaše gradove.

Prvo organizira «vlast»! Kolaboracionista uvijek ima, bili oni političari «od formata», ili šljam sa ulice (iako ne vidim neku osobitu razliku). Osobna osveta je prvi razlog za teror!

Policija se organizira, ili samo reorganizira. Uvodi se policijski sat i vojna diktatura, s namjerom što manje fluktuacije i povezanosti stanovništva dok traje restruktuiranje. Škole su zatvorene, dijele se privremene isprave. Organizira se najnužniji sustav za održavanje života.

Jedini problem koji muči osvajača je probijanje istine sa terena. Mediji se «tvrdo» kontroliraju!

Propaganda grmi i poziva na suradnju. Dijele se «bomboni» za one koji se pokore. Oni drugi su izloženi nekom od oblika represije. «Obavijesni razgovori», uskraćivanje isprava, gašenje telefona, racije, kratkotrajna pritvaranja uz fizičke prijetnje, ucjene.

Vrhunski način stvaranja «stada» je davno razvijen za potrebe vojničkoga drila.

Kratak opis za većinu koja nije odslužila vojsku!

Dvadeset vojnika dobije zadatak iskopati dvadeset rupa. Svih dvadeset iskopa rupe, približno iste, ali… Dvadeseti vojnik je buntovnik. Dugi jezik, ponašanje, ponos.

Zapovjednik dođe do njega i upita:

-         Koji je kurac ovo? Dubina, širina, smjer…sve može biti razlogom. Nije bitno. Slijedi tirada, naizgled usmjerena prema njemu, ali u biti za ostale! I kazna!

-         Šta se smijete! Radi toga što ON nije iskopao dobro, sada ćete kopati opet. Drugu. I kopati ćete dok god ON ne napravi to kako treba. Bez ručka…- (zapovjednik lukavo prebaci krivicu na vojnika, vrlo bitno za psihologiju mase)

Većina će pomisliti kako je taj autoritet lako srušiti. Grupna pobuna. Vjerujte mi, grupne su pobune rijetke! Puno je češća situacija gdje grupa (NESVJESNA SVOJE SNAGE!) na kraju svog buntovnika prebije i natjera «u red»!

Ono što će buntovnika najviše zaboljeti je šikaniranje «svojih». Na neprijatelja u bilo kojem obliku se pripremio. Najčešća reakcija je, ukoliko postoji i najmanji razlog za slaganje sa sustavom, prilagodba do podnošljivosti.

Mirnih prosvjeda ima, ali za to je već odavno razvijena tehnika. Vodeni topovi, gumeni meci, suzavac. Pošto vojska još uvijek stoluje na ulicama, tu su i tenkovi i oklopni transporteri. Bilo kakav «ratničkiji» prosvjed dovodi do otvaranja vatre, ubijenih civila, i upornog okrivljavanja «radikalnih elemenata» za te žrtve. Zapamtite da u ratu uvijek vrijedi «OBRNUTA LOGIKA». Okupator NIKADA NIJE KRIV!

Kako na to reagiraju građani?

Ukoliko je njihovo imovno stanje bilo «dobro», a nakon organizacije «nove vlasti» ostane isto ili relativno sigurno, od tih građana ne očekujte neku veliku podršku. Većina će se pokriti ušima, još jače zatvoriti vrata, i posvetiti svojim životima, sa zabranjenom primisli na bilo kakav otpor.

Crkva? Religija? Pametan okupator, ukoliko se ne radi o religijskom ratu, NEĆE osobito pritiskati Crkvu. Dapače, i tamo će potražiti saveznike. Sveti ljudi koji će pričati o tome kako je svaka sila za svog vijeka, i kako će Narod sve to preživjeti, sagnute glave.

Organizacije (sportske, skautske…ine). Zaboravite. Predsjedništva organizacija u pravilu imaju specijalni soj ljudi, od vrste (predsjednik Skupa Stanara). Važno je da je predsjednik! Ponudi mu tu «čast» i tvoj je. Okupator to zna! Liste sa pripadnicima svega što mu je nepoželjno, već ima.

Bivši vojnici, povratnici sa fronta. Ukoliko su izbjegli zarobljenički logor svjedoci su stradanja od visokotehnološkog oružja i siline napada. Neki od njih će biti još bijesni i motivirani, ali većina će biti barem u početku slomljena.

Pa tko se u toj situaciji bori?

Nevjerojatan odgovor, pravo podzemlje! Kriminalci!

Njihove metode uličnog ratovanja, subverzije i špijunaže su ISTE kao i gerilske! Oni se u početku bore za prevlast na novom terenu i po novim pravilima. Postoje već od prije i organizirani su po postulatima tajnosti. I među njima, što je najluđe, imate i svoje pristalice!

Drugi su idealisti. Naivci, koji «ne znaju kako svijet radi». Soj ljudi koji se zanosi filmovima, Zvjezdanim Stazama, serijalima u kojima pozitivci pobjeđuju. Tu i tamo će napraviti nekakvu akciju, od koje koristi ima samo neprijatelj. Prikazati će se mrtvi, opravdati represija, osuditi i krivi i nevini, zaplašiti «stado», potaknuti na izdaju «devijantnih» pojedinaca.

Samo će ih se predstaviti novim imenom, TERORISTI!

Treći su ljudi s VOJNOM obukom. Bili oni policajci, vojnici, «bivši» u obje skupine. Takvi, ako ih nešto može motivirati postaju OPASNI.

Četvrti su DJECA. Brr, već osjećam užas, ali djecu je lako motivirati za bilo što. Oni poimaju svijet crno- bijelo, upravo onako kako vaša «borbena ideologija» izgleda.

Od parova sa djecom, žena sa djecom, staraca, nemoćnih… ne očekujte previše. Njihovi instikti za preživljavanje su toliko izraženi, da ih je nemoguće motivirati na nešto što bi moglo ugroziti živote njih ili njima dragih.

Tu su izuzeci ljudi koji su pretrpili nekakav strašan gubitak, među kojima će biti oni koji postaju fanatici, a i oni koji izgube svoju srž…živi zombiji.

Neprijatelj se u početku zapravo bori protiv… vrlo raznorodnih, možda NEKOLIKO POSTOTAKA populacije. Borba bi zapravo jako podsjećala na Francusku u 2. sv. ratu. Zemlja sa milijunima stanovnika i 40-ak tisuća boraca u Pokretu Otpora!

 

Svakim danom dalji od početka okupacije u «podnošljivim» uvjetima, okupator je bliži svome cilju. Nova provincija će se ekonomski prilagoditi, pokrenuti, osigurati prihod, jednako kao i prije, ali za NOVOG VLASNIKA. Banke će odraditi svoje, kupiti kreditima MIR, zadužiti i podjarmiti stanovništvo, koje će ZABORAVITI svoje prethodne ciljeve. Stalna borba za materijalnim preživljavanjem je odličan «lijek» za buntovnost.

 

Ovo je bilo opisano visokotehnološko osvajanje. Organiziranje otpora u vjerskom ili niskotehnološkom ratu je pomalo jednostavnije. Suočeno sa VELIKIM GUBICIMA civila, podloga za otpor je jača (iako zvuči čudno), veći je «izbor» boraca, a indoktrinacija je jednostavnija jer se svodi na VJERU, NACIJU, BOJU KOŽE! Te «primitivnije» metode su puno jasnije od «obrane obiteljskih vrijednosti», «države», «svoga kamena», «zemlje djedova»….

Važan je i faktor niskotehnološkog rata što je propaganda kvalitativno slabija, a CILJ borbe je JASAN. Kazna za neuspjeh je SMRT (iako dugotrajno robijanje u Guatanamu ima sličan rezultat, iako od tamo izađeš ispranog mozga i psihološki uništen, ali živ)

Dakle, u niskotehnološkom ratu bi mogli eto, «uduplati» snage na možda i fascinantnih 10%!

Što dalje?

borgman-nexus @ 22:14 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
Arhiva
« » pro 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Brojač posjeta
19888
Index.hr
Nema zapisa.