Moj internet dnevnik
Borgman's Cube Nexus
Blog
srijeda, rujan 24, 2008

Priča o tome što okupirani narod može napraviti uvijek se dijeli na dvije struje. Najveći dio ljudi, pored mogućnosti da opstanu, ili još više stradaju, odabrati će opstanak.

Nazovimo to pasivnijom politikom preživljavanja.

Druga struja, u pravilu malobrojnija, odabrati će aktivniju ulogu, a samo najekstremniji među njima, oružanu borbu.

Primjere za ovo možemo naći po svijetu, ali najpoznatiji su Sjeverna Irska, i Libanon.

Narodi, koji bi jedinstveni, vjerojatno mogli izboriti i najradikalnije ciljeve, svedeni su na nivo svakodnevne vijesti.

Zašto sam spomenuo ove dvije zemlje?

Glavni razlog je u tehničkom nivou, stupnju razvoja i ekonomskom stanju.

Sj. Irska ima trajni cilj spajanja sa ostatkom otoka, ali kao glavni problem (osim Britanaca) predstavljena je vjera. Time se dobio «veći front» i bolja baza za otpor, ali se s druge strane raširila lepeza različitosti u djelovanju.

Tehnički, radi se o zemlji koja je donekle razvijena, i čija je struktura ljudi daleko od «proletera i seljaka».

O Libanonu ćemo poslije. Oni su primjer krajnje raslojenosti, očito vrlo povezane sa ratom koji ima vjersku komponentu. Unatoč našim predrasudama, to je nekada bila bogata zemlja, sa ljudima koji su za te prostore predstavljali vrlo naprednu populaciju.

Obje zemlje imaju iznimno veliku dijasporu kojoj se može i «zahvaliti» preživljavanje borbe i nakon pada ekonomskog elementa. Možda niste primijetili, ali većina ratova do 70-ih je trajala do pet godina.

Nove doktrine su smanjile trajanje neprijateljstava u borbenim operacijama, jer tehnologija osigurava okupaciju, u relativno kratkom periodu, ali, podloga za «oružani otpor» do ekonomskog iscrpljenja i dalje zadržava svoju trajnost od par godina na okupiranom teritoriju, ili mnogo više, ako se ima posla i sa dijasporom i «ratnim porezima».

Prepustiti ću onima koji ovo čitaju da sami postave granice, koliko to zapravo dugo, MOŽE trajati. Broj je uvijek puno kraći od očekivanog!

 

Pasivne i polupasivne mjere otpora

 

Nisam sociolog, niti me sociologija u ovoj temi zanima, mada bez nje nema održive strategije.

Navesti ću samo osnovne metode, sa mojim viđenjem vrlina i mana.

 

Pasivnost – može biti jedan od načina borbe. Ne radite ništa, niti ono što od vas traži okupator, niti ono što traže pokretači otpora. Prednost je u tome da je to potpuno zakonita metoda, a mana jer ćete se morati prilagoditi novim uvjetima, ili jednostavno ekonomski propasti.

Segregacija – kod manjih zajednica nakon okupacije se javi efekt zatvaranja u rodovsku i nacionalnu (vjersku) skupinu. Slično kao Židovi (Irci, Kinezi, Italijani) u stranoj sredini. Skupina koja se množi unutar sebe, čuva jezik i kulturu, osniva ekonomsku neovisnost, uglavnom nižega tehnološkog nivoa. Metoda je neborbena, ali ima jednu veliku manu. Ukoliko već prije nije postojala u toj formi, treba graditi novi duh zajedništva, a  u naše doba globalnog putovanja i miješanja, sama ideja je osuđena na brzu degradaciju. Za mlade je povoljnija opcija iseljavanje (koje će okupator poticati), nego ostajanje u getoiziranoj sredini. Kultura i folklor, zajedno sa jezikom, predstavljaju samo kuriozitet u našem svijetu hot-dogova, a jedino što je vidljivi cilj je ponovno posjedovanje vlastite zemlje. Okupator se jako jednostavno bori protiv ovog oblika otpora sa segregacijskim zakonima, i  čeka asimilaciju kroz vremenski rok, ekonomijom i ljudskim potencijalom.

Javni skupovi i prosvjedi – čest i najuobičajeniji oblik otpora. Mobilizacija ljudi za cilj, davanje «svrhe» i vrijednosti. Podjela zaduženja. Organizacija samopomoći. U strukturi se takav sustav ne razlikuje mnogo od radničkog štrajka. Agresivniji će u toj masi tražiti pristalice. Napad na osvajački sustav korištenjem «njegovog» oružja. Organizacija sustava polusabotaža. Građanski neposluh izražen u nepodržavanju promjene dokumenata, novca, jezika, vjere…

Prednost je u legalitetu. Sve takve radnje se mogu obavljati javno, i većina naprednih zemalja ima institucije predviđene u svojim zakonima. Samo obavljanje radnje pogodno je za sve, od djece do umirovljenika, sredstva potrebna za taj tip borbe nisu prevelika (iako su ZNATNA), i kao najveći uzor može se uvijek navesti Indija, koja je takvom metodom izborila neovisnost. Pri tome svi zaboravljaju kako je Indija bila i ostala jako siromašna zemlja, čija je RELIGIJA u biti neborbena, i sa dugom tradicijom. Zapadnjak jednostavno nema takav mentalni sklop u kojemu je smrt samo prolazno stanje između dvije reinkarnacije.

Mane su jednako brojne kao i prednosti. Ovo je dugotrajan proces koji je više iscrpljujući za obranu nego za okupatora. Policijski sat, snimanja, infiltracija, špijunaža koštaju, ali plaćeni su nepostojećim novcem. Okupator ga može tiskati koliko mu treba, i koristiti ga kao dodatni ekonomski pritisak na masu.

Problem je i u tome što se cijelo vrijeme borite protiv pripadnika svoga naroda koji su u novoosnovanoj policiji i vojsci. Teško je očuvati i najmanji nivo tajnosti. Vođe pobune se lako identificiraju, prate i uhićuju, po potrebi ubijaju, iako je korisnije, kompromitiraju.

Vodeni topovi, gumeni meci, video nadzori, tehnologija, psi i konji, električne palice…sve su to vrlo efikasna oruđa za suzbijanje pobuna. Isprobano i isprobava se na svakoj utakmici visokog rizika!

Drugi ešalon je ekonomija, crna burza, inflacija, zdravstvena skrb. Većina država ima dovoljno obučene ljude u administraciji koji su sposobni za borbu protiv ovakvih oblika nemira, i dugoročno, pobjeđuju kroz asimilaciju. Pogotovo kada se radi o omjerima osvajač koji ima i desetke puta više stanovnika nego osvojeni!

Neborbene sabotaže – infiltracija novih organa vlasti, stalna opstrukcija, krivo vođenje, poticanje nezadovoljstva, korupcija među osvajačima. Metode se kopiraju od podzemlja koje je u tome vješto, najvećim se dijelom koristi novac, i rezultati se mogu donekle programirati na najbolji omjer uloženog i ostvarenog. U ovom obliku sudjeluje najmanji broj ljudi, ali je njihova opstrukcija znatna, a nevidljiva. Zahtijeva visoko motivirane i moralne pojedince kako «ne bi zastranili» i kompromise pretvorili u pobjedu suprotne strane. To je teško ostvarivo (ljudi su takvi), ali na kraće rokove, izvedivo.

Ove četiri metode su bile posložene po broju ljudi koji bi moguće djelovali u njima

 

Prije opisa borbenih metoda treba postaviti nekoliko uporišta.

borgman-nexus @ 16:49 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
Arhiva
« » lis 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Brojač posjeta
19817
Index.hr
Nema zapisa.